Novine oko od 27 OKT., 1999

 

NEKE DOBRE VILE IZ CIKAGA BILE








A, Verini penzionerski dani teku slatko. Najvise u cuvanju tri unuceta: Jakova Durdija i Vasa. Svi su krsteni po pravoslavnim obicajima jer je i zet, Dzim, slovackog porekla. Penzionerski dani, s druge strane teku i u stalnim aktivnostima gospode Vranic pri crkvi Svetog Dorda u Shervilu gde ona uci nasu de-

Pomoc Crvenog krsta

Put u Kraljevo Ljubinke Rakonjac i Vere Vranic ostvaren je uz nesebicnu pomoc Radeta Dubajica predsednika Jugoslovenskog Crvenog krsta, koji je, kada je cuo razloge njihove psete, bez pogovora dao ne samo tako neophodan benzin za put, vec i kola i vozaca.

cu - najmladu generaciju Srba rodenu u SAD, srpskim obicajima i tradiciji.

U toku jednodnevne posete Kraljevu - gradu koji je po objektivnim procenama ugostio oko 70 hiljada izbeglih sa Kosmeta ili kako drzava o njima govori - privremeno raseljenih lica, Ljuba Rakonjac i Vera Vranic obisle su i dva izbeglicka kampa: Vitanovac i Ratinu. U Vitanovcu su novcano pomogli 35 porodica - mahom onih sa malom decom ili ciji su clanovi invalidi ukupno oko 150 najugrozenijih, a u Ratini je novcanu pomoc koja se

od srca darujemo kako bi nas narod poceo da zivi onako kako je nekada ziveo, ali neki put ne znaju kome tu pomoc u stvari daju gde tacno ona zavrsava, i da li se uopste deli pravilno, a rec je o velikim parama koje smo do sada, slali bilo grupama izbeglica, bilo humanitarnim orgranizacijama - kaze gospoda Ljubinka Ljuba Rakonjac.

- Ja licno nisam videla, ali neki nasi ljudi su po povratku u Ameriki tvrdili da su svojim ocima gledali kako se neka od pomoci koju smo slali, cak prodavla po ulicama... To je uzasno nemoralno, jer moramo jedni drugima da pomazemo, a ne da se bogatimo na tudoj nesreci. Otuda je zelja nasih ljudi iz Cikaga njih oko 1.400, koji su dali ovaj novcani prilog, bila da se on iskljucivo deli u ruke ljudima kojima je neophodan - pojasnjava ljubinka Ljuba Rakonjac, predsednica Kola srpskih sestara pri crkvi Svetog Dorda u Cikagu.

Obe gosce iz Amerike su bile vidno potresene kada su videle u kakvim uslovima ti stradalnici trenutno zive i na koji nacin iscekuju zimu, koja je sa svojim niskim temepraturama vec zakucala na vrata Srbije.

Najtragicnija situacija je trenutno u Vitanovcima gde oko 150 prognanika zivi u preuredenom Domu kulture, gde su u boksovima od sperploce, u nekoliko kvadratnih


Srce nije izdrzaloL Ljubinke Rakonjac nije skrivala suze pred prognanicima

kretela od 50 dolora pa navise, dobila 21 porodica ili oko stotinu stradalnika

Bogatstvo na tudoj nesreci
Materijalna pmoc izbeglicama je, da bi zaista bila podeljena iskljucivo onima kojima je i najpotrebnija, strogo deljena prema spisku i uz licnu kartu kao dokaz identifikacije. Spisak ugrozenih je inace sacinjen uz pomoc Zagorke Pavlovic, predsednice Kola srpskih sestara iz Pristine i kraljevackih humanitarnih organizacija

- Vidite, mnogo Srba iz Amerika zbilja zeli da pruzi pomoc, da

metara, zbijene brojne porodice, a pod od linoleuma prekriven poderanim ponjavama. Greju se samo na "obecanjima", jedu jednu porciju dnevno makarona ili pirinca, a najveca njihova muka je voda koju donose sa cesme udaljene nekoliko stotina metara od Doma i struja koje ima samo za sljalice. Nesto bolja situacija je u Ratini, udaljenoj oko dvadesetak kilometara od centra Kraljeva. lako su prognanici izbaceni iz skole i sada su smesteni ili privatno ili u ovdasnjem Domu kulture, bar nemaju problema ni sa strujom, ni sa vodom - jedino sa pomoci koju niko ne salje.

- Gledale smo na Televiziji o ovim izbeglickim kampovima i znali smo da cemo se susresti sa bedom i uzasom, ali nismo mislili da to moze biti bas ovako. Nazalost, ni kapital citave americke banke ne bi bio dovoljan da se pomogne ovim ljudima, a najdirljivije je videti tu nevinu decu, koja nisu nikom nista skrivila da zimu docekuju u uzasno hladnim odajama koje nisu adekvatne ni za stoku... Nedopustivo je ostaviti ih da zive u ovim krajnje nehumanim uslovima. - Mi cemo preneti nase tuzne utiske Srbima u Americi, otvoreno im reci da upravo prognanima sa Kosmeta moramo sto hitnije obezbediti neku trajniju pomoc. To ce uostalom moci i sami da vide, jer smo dosle sa video kamerom i sve smo snimile, jer ponekad, kao sada, reci nisu dovoljno jake, slika je mnogo jaca... - isticu i Vera Vranic i Ljubinka Rakonjac

Narod za divljenje
I gospodi Ljubinki Rakonjac je ovo prva poseta Srbiji posle gotovo decenije odsustvovanja. Kada je 1990. godine u rodnu Sjenicu dosla zbog bolesti oca, nije ni slutila kakkvi su se sve crni i krvavi oblaci vec tada nadvili nad ovom zemljom. Ona je u Ameriku otisla iz Beograda, sa svojih 25 godina. Povukla ju je na veliki put, sredinom sezdesetih, ljubav. I iz te velike ljubavi rodile su se i njene kcerke, Marija i Milunka koje su sada obe srecno udate i to za Srbe. Nazalost, njen suprug je prerano preminuo i Ljubinka Rakonjac je udovica vec dvadeset godina. A, u Americi je Ljubinka citav svoj radni vek provela radeci u bolnicama, pomazuci drugima, da bi nekoliko poslednjih godina bila zaposlena u jednoj bolnici u istocnom delu Cikaga kao pomocnik fizioterapeuta. Lpak, svih tih godina nije zaboravila odakle su joj koreni.

Uostalom kao i svi Srbi u dijaspori sto se najbolje moglo videti prilikom nedavne agresije NATO na Jugoslaviju.

- Neprekidno smo gledali Televiziju, cije su slike u nama izazivale tugu i bol. Osecali smo veliku bol za sve ono sto je uradeno Srbima svih ovih godina, kao da je neko hteo da zatre pravoslavlje, tako mi se cini... Posebno me je zabolelo to sto je to uradila Amerika - svetska velesila broj jedan. Lako je tuci sladije. A zasto, ako su toliko silni, nisu tukli Kinu, ili Rusiju - nego ne smeju. To svi znaju. Kao sto svi znaju da Srbi nikada nikoga nisu napali, vec su samo branili svoje - prica suznih ociju Vera Vranic.

Ljubinka Rakonjac dodaje da je svaki novi dan bombardovanje za sve nase ljude u Americi bio dan tuge u kojoj ni jedno srpsko oko jednostavno nije moglo da ostane suvo. Otuda su se i Srbi iz Amerike borili kako su mogle i znali. Najcesce demonstracijama u kojima je svako od njih redovno ucestvovao noseci cvrsto na grudima stisnutu ikonu.

- Najupecatlijivije demonstracije su bile u Vasingtinu. Narod je plakao kada su svi crni baloni koji su simbolizovali bombe koje
Surova realnost

Predstavnice Kola srpskih sestara iz Cikaga iz Amerike su doputovale preko Pariza i potom Budimpeste, a prva slika sa surovom jugoslovenskom realnoscu bila su dvojica mladica - ratnih vojnih invalida koje su videle u Beogradu.
- Na to da su ratni invalidi ukazivale su njihove vojnicke jakne. Ali, prosto je neverovatno da niko nema mogucnosti da ovim ljudima kupi ili pokloni proteze. Sramota je za drzavu da ne brine o vojnicima koji su dali deo sebe za otadzbinu - ogorceno vele nase sagovorince.

su bacane na Jugoslaviju, otisli na Belu kucu. Ponavljali smo ispred Klintonve kuce. "Srpsko je Kosovo", "Kosovo je Srbija", i niko da nas ne vidi i ne vidi tu nasu patnju. Jer, lako je reci Amerikancima

Veliko srce

Veliko je srce nasih ljudi iz Amerike. Princip sa kojum su posle na daleki put da se pomoc da iskljucivo onima koji su na spisku pao je u vodu cim su Ljubinka i Vera ugledale malisane koji su greskom Crvenog krsta Valjeva - izosta vljeni sa liste.
Ipak, ostala je im neostvarena zelja, koju ce ispuniti sledeci put kada budu dolazile, da malisane obraduju i sa slatkisima iz Amerike.

"dobili smo Kosovo", ali lako je dobiti nesto kada ljude isteras puskom iz kuce. Kosovo je oteto, i daj Boze da ljudi sveta saznaju sta je istina, jer nevolja moze svakoga snaci. A, Amerika se zbog ovoga stidi Klintona - istice Ljubinka Rakonjac.
- Pokazalo se koliko su Srbi hrabar narod, a najbolje se to vidi kada se pogleda ono kroz sta su sve prosli kroz ove godine patnji, a posebno kada se zna sta je jedna mala zemlja, ali sa silnim vojnicima, prezivela kroz svih 78 dana rata. I na tome svi moraju, hteli to ili ne, da cestitaju srpskom narodu - zakljucuju nase sagovornice, koje su uz Kraljeva na put do Amerike ispratile reci zahvalnosti prognanika koje se mogu sazeti u samo jednoj izgovorenoj recenici Gordane Aleksic:
"Cak i da nista nismo dobili, da su ove zene dosle samo da bi nas posetile bili bismo zahvalni, jer to nisu ucinili mnogi od kojih nas deli samo stotinjak metara ili kilometera, koji su tako blizu nas, a tako daleko od nas... Sve su nam to nadoknadili oni sto su tako daleko od nas, a tako blizu svojim srcem...

 

Return to Serbian Orthodox Church - Iz arhive Kola srpskih sestara

 

Copyright © 1999-2000 SerbianOrthodoxChurch.net All Rights Reserved.